Ana i 410 KS

Prijevoz

AnaDanas se vaš urednik našao pred ozbiljnom dvojbom: da li sljedeći članak ubaciti pod “Riječ struke”, ili zbog njega otvoriti novu kategoriju, npr. “Uz kavicu” ili slično… Budući da se drugi interview vjerojatno neće još dugo pojaviti a ne znam kakav bih pametniji naziv kategorije smislio, članak ću ipak staviti pod “Riječ struke” jer netko tko svakodnevno sjeda za upravljač kamiona u 5 ujutro, vozi do 14:00, voli svoj posao i ne želi raditi ništa drugo svakako zaslužuje biti u ovoj kategoriji.

Za Anu, profesionalnu vozačicu prvi put sam čuo u eteru vinkovačkog radija VFM prije nekoliko godina. Ponekad se znala javiti u eter, pozdraviti slušateljstvo i zaželjeti neku pjesmu.

Tada sam, ne znam ni sam zbog čega, zamišljao djevojku u nekom malom, najmanjem mogućem kamionu. Valjda zato što uz veliki kamion gotovo automatski zamislite čovjeka od barem metar i osamdeset visine i 100 kg težine, neobrijanog i umazanog.

Ana Kosturić je šokantna suprotnost stereotipu “macho kamiondžije”. Ako ste očekivali muškobanjastu, krupniju curu grdno ste se prevarili. Ana je vitka, plavokosa djevojka, ženstvena glasom i stasom. Kamion vozi već sedam i pol godina. Iako je doma u karlovačkom kraju, trenutno vozi mlijeko za “Vindiju” na području istočne Slavonije.

U telefonskom razgovoru zvučala je ozbiljno, pribojavao sam se preozbiljnog i suhoparnog razgovora, no već prve riječi nasmiješene Ane su me uvjerile u suprotno. I dok smo sjedali u moje vozilo na putu za neki miran birc u kojem se može nesmetano razgovarati, stoički sam podnio rafal kritika zbog prljavog auta i počeo se braniti pričom o vremenu i blatnim danima, kad je ona prsnula u smijeh i tada sam shvatio da sam bio predmet šale.
1:0 za žene.

Naravno, nije teško pogoditi koje je pitanje bilo postavljeno na početku “službenog” dijela razgovora…

Djevojka i veliki kamion… Otkud je to došlo? Slučajno, ili si željela baš to raditi u životu?
-Nije slučajno, željela sam to. Dolazim iz obitelji vozača. Tata i brat su vozači, mama ima položene sve kategorije i ispit za instruktora vožnje iako se time ne bavi…Završila sam srednju školu, pauzirala kratko vrijeme bez posla i sjela u kamion.

Znači, odgajali su te za vozačicu?
-Neee! Brat je naučio voziti od malih nogu, tata ga je znao staviti za upravljač auta, pa čak i kamiona. Meni nisu dali da pokušam sve dok nisam doma donijela vozačku! Nisu mi dali da sjednem za upravljač čak ni kad je auto bio parkiran u dvorištu.

Vozi li tvrtka Kosturić samo mlijeko, ili ima i “običnijih” poslova?
-Mi ovdje vozimo isključivo mlijeko, ali brat tamo u Karlovcu vozi i stočnu hranu, također za “Vindiju”.

Ana i MAN Kako ide to s prijevozom mlijeka? Ustaješ rano?
– Ustajem u četiri i dvadeset. U pet sam već u kamionu, krećem u obilazak otkupnih stanica, trenutno ih imam za obići dvadeset i jednu. Prođem gore za Baranju, onda se malo vratim u Đakovštinu, pa idem u Županju na istovar u mljekaru. Onda se u drugoj turi uputim za Vukovar, na Ovčaru, pa opet nazad. Prije smo mlijeko vozili za Varaždin, tada sam znala prijeći i do 900 km u danu, sada je lakše, prijeđem 250 do 350 km dnevno. Uglavnom sam gotova s poslom do 14:00.

Staneš li negdje na kavu usput, u kakav birc u kojem vozači prave pauzu?
-Ne, nemam vremena za to. A i ne volim. Ipak vozim svježe mlijeko, uvijek postoji opasnost da se pokvari. Na kavicu mogu kad završim s poslom. Uglavnom u kamionu imam sve što mi je potrebno. Dečki se smiju kad me vide ujutro dok se penjem u kamion, nosim sa sobom ruksak, pa vrećicu s slatkišima i čipsom, pa drugu vrećicu sa sendvičima, bocu soka pod rukom… (smijeh…)

Što kad se mlijeko preda u mljekari? Cisterna ide na pranje?
-Naravno. Svakodnevno se pere, dezinficira, mora se dobiti potvrda od veterinara da je sve OK. Ako danas cisterna nije oprana sutra nema ništa od posla. Ako dovezemo kiselo mlijeko i budemo krivi za to, mi smo ti koji moraju podmiriti štetu.

Da li je bilo takvih situacija?
-Jest, doduše svega dva-tri puta. Meni se to još nije dogodilo. Inače, mi ovdje imamo najkvalitetnije mlijeko u cijeloj Hrvatskoj.

Po ovome “mi ovdje” zaključih da se cura udomaćila u Slavoniji. Pa kako i ne bi kad tjednima, ponekad i mjesecima ne ide doma, vinkovački stan postao joj je drugi dom… Niti nedjelju ne poznaje kao neradni dan. Jer krave, kaže, imaju problema shvatiti koji dan u tjednu je nedjelja.
-Svake godine predlažem da se u staje postave kalendari, da krave mogu vidjeti koji su dani neradni, ali nitko me ne sluša. Možda me poslušaju sljedeće godine. Onda me znaju pitati radim li za Božić… Ili za Novu godinu, kad ni semafori ne rade… A radim, što ću… Bar nakupim kolača po terenu.  (smijeh)

Kad ideš spavati?
-U sedam uvečer, najkasnije u osam. Ne znam drugačije, ne mogu raditi ako nisam naspavana. Zna mi se dogoditi da se probudim u šest ujutro kad sam doma tijekom slobodnih dana, pa mi se opet po povratku na posao teško probuditi ujutro jer sam se doma tek navikla na duže spavanje… Nikad se ne možeš dovoljno prilagoditi i naviknuti na tu situaciju.

Ana se non-stop smije. Ipak je vozačica, u tom svijetu uvijek ima dosta zezancije, lakše se podnosi tempo. Posao je podnošljiviji otkad vozači (sve češće) koriste CB stanice…
-Ajoj, dobra je to stvar ali ponekad dosadi… Puno ljudi na istom kanalu, ja sam im često meta za raznorazne upadice… Nisu svi vozači isti, ne valja ljude trpati u istu vreću, ali ima ih stvarno napornih i bezobraznih… Ponekad se s najbližim kolegama maknem na neki drugi kanal, ali eto i ostalih ubrzo … Neki dan nam je jedan na CB stanicu pustio neku svoju glazbu, za poludit… Rekla sam mu da to ne mora, baš mu hvala ali imamo i mi ostali glazbu u kamionima…

Kako te kolege prihvaćaju? Ima li kakvih neugodnosti?
– Bude ponekad i neugodnih tipova, znala sam već čuti da se ostavim kamiona, da je za mene kuhinja… Neki drugi su sasvim OK dečki. Pomažemo jedni drugima kad god treba. Kad mi se nešto dogodi na putu, uvijek njih pet-šest stane pomoći.  Kao i u svakom drugom poslu, uvijek ima ljudi s kojima možeš i onih s kojima ne ide.

Zasučeš li i sama rukave zbog nekog kvara?
-Ako znam što i kako. Ako ne znam, moji dečki mi uvijek priskoče u pomoć. Ja im za to vrijeme asistiram, dodajem im alat i tako… Jučer sam popravljala stranicu zakovicama, brat mi je održao telefonski mini-tečaj, snašla sam se nekako… Da sam znala da nije teško, učinila bih to davno prije.

Da li si imala kakvih prometnih nezgoda?
-JA?! Ma neee…. Nisammm… (smijeh) Malo. Dvije samo. Jednom sam pokupila nekog Poljaka straga, tamo gore u Varaždinu… Nitko nije bio ozlijeđen, srećom… A, tek sam počela voziti, što ću… Neiskustvo. Drugi put sam bila suvozač kada je kolega sletio s ceste, malo smo se prevrnuli…

Što najviše mrziš na cesti?
-One koji me baš moraju preteći da bi me nakon toga kočili sporom vožnjom. Ako me takav jako iznervira znam mu se zalijepiti iza i “opaliti” ga dugim svjetlom i maglenkama…

Kakva bi to vozačica kamiona bila kad se ne bi znala prepucavati na temu koji je kamion najbolji? Naravno da bez toga nije moglo proći.
-MAN, naravno. MAN je zakon! I sa 100 KS manje bio bi brži od Mercedesa.

Dosadi li ti kada? Mislim, budeš li umorna od svega, toliko da kažeš “Dosta mi je ovoga posla”?
-Ne. Ne još, vjerojatno mi nikada i neće dosaditi. Volim taj posao, volim svoj kamion i ne bih to mijenjala nizašta na svijetu. Kad odem doma drugi vozači voze moj kamion. Ne volim to, znala sam se i s bratom svađati kada me je mijenjao. Uvijek mi ostavi smeća po kabini.

A dečko? Ima li takvog?
– Dečko? Nemam dečka. Ajd’ ti danas nađi normalnog dečka. (smijeh) A i kada bih? Doma bi bilo glupo naći dečka kad nikad nisam tamo, kad sam ovdje onda nemam vremena.

Ajd’ sad jedno provokativno… Hoćeš li prestati voziti ako se udaš?
-Udaja? Što je to? (smijeh) Ma, ni ne mislim na to. Mlada sam još. Brat mi se nedavno oženio, beba je na putu. Za sada će mi biti dovoljno da budem teta. Eh, da… Sutra mu je rođendan. Ne smijem zaboraviti.

Nećemo ni mi zaboraviti. Bratu Marijanu želimo sretan rođendan, sestri Ani želimo puno kilometara bez vozača koji pretiču pa koče, krave koje poštuju nedjelju i blagdane i više vremena za odmor ili možda za dečka, već po njenoj želji. I zahvaljujemo na ugodnom razgovoru i velikom MAN-ovom kalendaru.

Ako negdje sretnete tamnozeleni MAN TG sa slikom lava na bokovima, vjerojatno ste sreli Anu. Sjetite se tada da je budna od 04:20, da nikad ne kasni, da voli svoj posao i ništa drugo ne bi voljela raditi. I ako vam ni to nije dovoljno za respekt, sjetite se 410 KS i budite pristojni.

 

Krunoslav Turda

www.hr-kamioni.com


 


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *