Slijedeći članak ne govori konkretno o kamionima ni prijevozu robe, riječ je tek o crtici iz svakodnevnog života vozača vučne službe na autoputu Zagreb-Lipovac, vozača onih vozila koje uglavnom ne primjećujete dok vam ne zatrebaju. 

Prijateljsko ćaskanje dogodilo se danas na odmorištu Novska, tek nekoliko brzih pitanja na koja su dečki spremno odgovorili. 

"To ti je, moj prijatelju, kao kladionica. Svaki dan natočiš goriva i voziš se autoputom u nadi da ćeš naći posla", rekao je uz smijeh jedan od trojice vozača koji baš i nisu bili previše raspoloženi za slikanje.  

"Posla ima ili nema, kako kada, sve je to slično bilo kojoj drugoj djelatnosti. Najveći dio posla su osobni automobili, za što su ova naša vozila i opremljena, ali može se pomoći i u slučaju kvara kamiona, postoje servisi, sklop koji je u kvaru uvijek se može odnijeti kod majstora koji se time bavi. A svašta se događa, na primjer da čovjeku otkažu kočnice ovdje na parkingu, a prije toga je prešao stotine kilometara... Nikad se ne zna."

Uz obavijest gdje mogu pročitati ovaj članak ostavljam dečke u njihovoj mini-pauzi. I ne znam što bih im poželio - što više ili što manje posla. Misleći na vlastitu kožu, možda ipak - što manje. Ali da se nađu tu ako zatrebaju. Pravi paradoks. Jer ovdje ne važi ono "vuci siti, a ovce na broju". 

Slični/vezani članci

• Indijci i Kinezi za europskim upravljačima
• Riječ prijevoznika (vlasnika)
• Ana i 410 KS
• USA iz kabine kamiona (1)
• Putopis - USA2